Praznici nam stižu

Hrvatski barokni ansambl, Božićni koncert, dir. Saša Britvić, solisti: Martina Klarić, sopran, Krešimir Has, orgulje, Petra Labazan i Zoltan Hornyanszky, oboe, Hrvatski glazbeni zavod, 16. prosinca 2012.

  • Hrvatski barokni ansambl, arhivska fotografija

    Dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda ispunjena publikom u iščekivanju „izvornoga užitka“ barokne glazbe dočekala je protekle nedjelje Hrvatski barokni ansambl na početku njihova posljednjeg ovogodišnjeg pretplatničkog koncerta, prikladno posvećenoga nadolazećem slavlju Božića, a sasravljenog od skladbi za solo instrumente i orkestar u prvome dijelu koncerta te kantatnoga drugog dijela. Pod ravnanjem Saše Britvića izveli su dva koncerta za orgulje i orkestar Georga Friedricha Händela, Koncert za dvije oboe, gudače i basso continuo Antonija Vivaldija te nekoliko zanimljivih kantata Franza Tundera koje zagrebačka publika inače nema priliku čuti na repertoaru ovdašnjih ansambala.

    Premda je i među publikom vidljivo da su, vodeći se iskustvom prijašnjih božićnih koncerata HRBA-e, bili spremni na novi izvedbeni vrhunac ovog ansambla, već na početku, pri izvedbi Händelova Koncerta za orgulje i orkestar u g-molu, HWV 291, dalo se razmišljati o tome što je to što nedostaje zvučnoj slagalici briljantnih izvođačkih detalja i u cjelosti nejasnu dojmu kojega su na slušatelja ostavljali odnos ansambla i orguljske solističke dionice koja se isprva pomalo nervoznim, a zatim sve sigurnijim, nastupom nije uspjela nametnuti kao žila kucavica koja bi dala potreban impuls izvedbi. Moglo bi se tvrditi da Händelovi orguljski koncerti, a osobito solistički orguljski dijelovi, ne trpe prosviravanje, pa čak ni sâmo izvođenje, osobito ukoliko znamo da je umetanjem koncerata za orgulje (u kojima je sam skladatelj nastupao kao solist) u vlastite oratorijske koncertne programe Händel svojevremeno nastojao osvježiti koncertni repertoar i zadržati zvjezdani status na londonskoj glazbenoj sceni.
    Saša Brtitvić, arhivska fotografija
    Ovdje se o pukom prosviravanju dakako ne može govoriti, ali se ovom na mahove nejasno artikuliranom i uopće pomalo blijedom izvedbom vjerojatno ne bi proslavio među ondašnjom baroknom publikom i skladateljskom konkurencijom. No, ugodnan i poželjan kontrast koji na neki način spašava ovakvu programsku koncepciju, pri čemu su iglazbenici puno bolje i ujednačeno zajednički disali, posebice u imitacijskim dijelovima, bio je Vivaldijev Koncert za dvije oboe, gudače i basso continuo u d-molu, RV 535, u kojemu su se predstavili i baroknim oboama zvučno obogatili izvedbu, Zoltan Hornyanszky i Petra Labazan.

    Drugi Händelov Koncert za orgulje i orkesta u F-duru, HWV 295, koji još nosi i podnaslov Kukavica i slavuj (prema motivima ptičjeg pjeva iz ranije postojećih skladbi) imali smo priliku čuti u originalnoj peterostavačnoj verziji, uključujući u sredinu umetnuti ad libitum stavak za orgulje. Tu je do boljeg i barokno gracioznog izražaja došao i solist na orguljama, Krešimir Has, koji je te večeri bio solist obaju orguljskih koncerata, te u ulozicontinua u ostalim skladbama iz programa. Solisti u drugome dijelu koncerta bili su bas Berislav Puškarić, sopranistica Martina Klarić – posebno barokno zanesena u Ein kleines Kindelein široj publici manje poznatog njemačkog ranobaroknog skladatelja Franza Tundera – te Marija Kuhar Šoša, osobito dojmljiva u izvedbi Tunderove Ach Herr, lass deine lieben Engelein. Unatoč poznatoj izvrsnosti u prenošenju daška baroknih vremena kroz veliki trud i uspješnost u maksimalnoj autentičnosti tehničkih i interpretativnih elemenata barokne glazbe, kako kroz Koncerte, tako i u Tunderovim orkestralnim interludijima, činilo se da postoji kakva diskrepancija u violinskim redovima, kao da su na mahove izostali entuzijazam i dojam ujednačene stilske i interpretacijske ideje u ansamblu, no uzevši u obzir da je godina na kraju, a sezona tek nedavno otpočela, ipak će neizostavno mjesto na koncertnom planu imati njihov naredni koncert, kada će ansamblom će ravnati Laurence Cummings – stručnjak, ali i izvrstan interpret barokne glazbe, koji će zasigurno uspjeti povesti ansambl i publici priuštiti slušanje onoga što stoji iza koncepta izvornog užitka barokne glazbe.

    © Karolina Rugle, KLASIKA.hr, 18. prosinca 2012.

kritike