Sretni spoj glazbe i likovnosti

11. koncertna sezona Gudačkog kvarteta Sebastian, gost: Marko Genero, viola, Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski, 5. studenoga 2012.



  • Trendovsko uzgajanje multimedijskog pristupa nije strano niti glazbenicima. Već odavna to čini i Gudački kvartet Sebastian u svom ciklusu koncerata u Maloj dvorani KD Lisinski. U konkurenciji gudačkih kvarteta od kojih svaki ima svoj ciklus od Zagrebačkog kvarteta do Kvarteta Rucner koji se odvijaju u Glazbenom zavodu ili u Maloj dvorani Lisinskog, a bilo je i pokušaja s dvoranom Palače narodnoga doma popularno zvanom Ilirska, ciklus Kvarteta Sebastian ušao je u već jedanaestu sezonu. Kvartet stameno čine violinisti Anđelko Krpan i Korana Rucner, violist Nebojša Floreani i violončelist Zlatko Rucner. Jedna dama i tri mušketira. Za razliku od primjerice Kvarteta Porin gdje su tri dame. Ma kako bilo, ovog se puta Kvartetu Sebastian pridružio i violist Marko Genero sa stalnom njemačkom adresom, prije svega u izvedbi Brucknerova Gudačkog kvinteta u F-duru.

    A spoj likovne umjetnosti i glazbe koji se uvijek spretno nastoji promovirati na neugodno tamnom, odnosno crnom podiju malog Lisinskog osvanuo je u dva izdužena pravokutna prikaza nekih svemirskih tijela akademskog slikara Siniše Reberskog. Dodatno se Kvartet Sebastian svojim širenjem kvartetskog muziciranja posvetio i renesansnoj glazbi koja dakako nije izvorno pisana za gudače nego za vokale. No članovi Sebastiana i pridruženi Marko Genero dva su peteroglasna madrigala iz Pete knjige Carla Gesualda da Venose bez izmjena izveli upravo u takvom, gudačkom sastavu. Zanimljiv eksperiment! Kao da se kaže da i gudači, a ne samo pjevači imaju pravo na svog Gesualda i neko novo tumačenje. Bili su to madrigali Dolcissima mia vita (Najslađi moj živote) i Itene, o miei sospiri (O, neka odu moji uzdasi).

    Dodatno je prvi koncert nove sezone Kvarteta Sebastian bio posvećen i uspomeni na Brunu Bjelinskog o 20. godišnjici njegove smrti. Uredno se Kvartet Sebastian kretao kroz njegovu 2. gudački kvartet, umilnu i opsežnu partituru iz pedesetih godina koju nisu okrznula nova kretanja u tadašnjem stvaralaštvu. Kvartet se ponajprije oslanja na tradicije provjerenih majstora te asketske i zahtjevne forme i na kraju u stavku Presto possibile donosi tipičnu majstorovu duhovitu zaigranost. Vrlo studiozno provedena i usklađena bila je i izvedba Gudačkog kvinteta Antona Brucknera. Kvartetu Sebastian tada se ponovo pridružio i Marko Genero. Ravnoteža dionica i međusobno osluškivanje dalo je priliku i ponegdje jače naglašenim solističkim istupima poput jecaja violina, solu viole ili violončela. Pomalo plah u potrazi za nekom sigurnosti, ali i lijepo i pomno pripremljen koncert u skladu s boljim običajima komornog muziciranja s rjeđe izvođenim djelima kompetentnim čitanjem je nesumnjivo zaslužio jednako tako pomnu pažnju slušatelja u nekom sretnom spoju likovnosti i glazbe.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 7. studenoga 2012.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike