Moglo je i bolje

Bijeli ciklus Zagrebačke filharmonije: U čast majci, dir. Pavle Dešpalj, solisti: Ivana Lazar i Vedrana Šimić, sopran, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Domagoj Dorotić, tenor, Goran Jurić, bas, Slovenski komorni zbor KD Vatroslav Lisinski, 4. svibnja 2012.

  • Ivana Lazar, Martina Gojčeta Silić, Vedrana Šimić, Domagoj Dorotić, Goran Jurić na koncertu U čast majci

    U raskošnome stilu navada uvedenih sada već glazbene sezone na isteku, koncerti Zagrebačke filharmonije imaju nebrojene nazive – nadnadslove, naslove, podnaslove i ostalu prigodnu robu preuzetu iz žutoga tiska. On navodno donosi novce, ali se od njega pomalo odustaje što primjećuju ne samo socioliozi već i najobičjiniji stanovnici kugle nam zemaljske. Posljednji koncert Zagrebačke filharmonije u velikoj dvorani Lisinski bio i u povodu Majčinog dana, a nazvan je i U čast majci. Inače, najjednostavnije pripada Bijelome ciklusu Zagrebačke filharmonije. Ali, ne lezi vraže, on prigodno i po ne zna se čemj nazvan i Eter. Kakav lijepi i nadasve majčinski konglomerat naziva jednome koncertu u redovitom (kakav i treba biti za nepočetnike) u ciklusu na kakve se naviklo već godinama i desetljećima! Iza svih naslova, naziva i prigodnih reklamnih pojava, na koncertu Zagrebačke filharmonije u prvom se dijelu večeri sadržajno krila izvedba Magnificata Johanna Sebastaiana Bacha, a u drugome dijelu večeri Gloria Francisa Poulenca. Nakon svih zavrzalama od Etera do posveta Majčinom danu napokon se moglo doći do glazbenoga sadržaja.
    Pavle Dešpalj
    Njegovu izvedbu je predvodio nezaobilazni akademik, skladatelj i neumorni dirigent Pavle Dešpalj. On je istovremeno šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, ali i neizostavni suradnik Filhamonije, osobito kada je riječ o velikim projektima, a Bachov Magnificat u kombinaciji s Gloriom Francisa Poulenca – to svakako jest. U pomoć je priskočio i Slovenski komorni zbor kojega uredno, ali i plahim i neizrađenim tonom vodi Martina Batič. Riječ je o urednoj dirigentici koja je bila zapažena po pripremi zborova za Mahlerovu Osmu Simfoniju tisuća prošle godine u zagrebačkoj Areni. U prostoru prigodnom samo za takozvane politički i, na ine načine podobne koncerte ozbiljne glazbe.
    Zagrebačka filharmonija, arhivska fotografija
    U Poulencovoj Gloriji za zbor, orkestar i sopran svojom se predanom i suzdržanom interpretacijom istakla solistica, sopranistica Vedrana Šimić. U složenom, ali u osnovi i vedrom slogu, do izražaja je uspio doći i zbor i orkestar. No, malo je teže bilo s Bachovim Magnificatom. Uz Filharmoniju i Slovenski komorni zbor te dirigenta Pavla Dešpalja, sve svoje nemale snage upotrijebili su i sopranistice Ivana Lazar i Vedrana Šimić, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Domagoj Dorotić i bas Goran Jurić. Kročeći na rubu takozvane autentične intepretacije i one staroga, naučenog romnatičarskoga kova – procjep je bio nesavladiv. Pavle Dešpalj ga je svojim golemim iskustvom i izvedbom mogao tek naizgled prikriti. Ali ne dovoljno dugo. Lijepi momenti u takvome djelu s ambicioznim trubačima, lijepim prinosima pjevača, nisu bili presudna pomoć izvedbi u cjelini. A ona nije bila niti domišljena ni dovoljno pripremljena. Šteta je, jer su angažirani izvođači mogli u cjelini pružiti više.

    © Maja Stanett, KLASIKA.hr, 6. svibnja 2012.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...