Uzburkane vode od Amerike do Armenije

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: Blistavi Simonjan, dir. Kristjan Järvi, solist: Mihail Simonjan, violina, KD Vatroslav Lisinski, 13. travnja 2012.

  • Kristjan Järvi i Zagrebačka filharmonija

    Ako je koncert iz Plavog ciklusa Zagrebačke filharmonije već nazvan Vodom, onda je na koncertu ta voda nije bila bazen za malu djecu već je više sličila vrlo uzburkanom i ponekad vrlo valovitom moru. Ponajprije je to bilo zbog izbora maratonskog programa koji zahtjeva veliku izdržljivost, a potom i zbog energije, vještine i znanja koju su gostujući dirigent Kristjan Järvi i nadasve hvaljeni violinist Mihail Simonjan prenosili na orkestar. On ih je s puno truda i napora vrlo zdušno slijedio te se prikazao u izvedbama u jednom od svojih boljih izdanja. A kako su od ove sezone maštovito izumljeni i naslovi koncerata, ovaj je glasio Blistavi Simonjan. A toj blistavosti trebalo bi dodati i blistavog, ali i vrlo konkretnog i efikasnog dirigenta Kristjana Järvija koji dolazi iz poznate dirigentske obitelji (njegov otac Neeme i brat Paavo također su ugledni dirigenti).

    Program je objedinio djela skladatelja Srednje Amerike, Francuske i Srednje Europe. Probuđena i ambicioznije pomlađena Zagrebačka filharmonija predvođena je bila dirigentom estonskih korijena, dirigenta odrasloga u Sjevernoj Americi uz solista Armenca, rođenoga u Novosibirsku koji se svojim sviranjem za američke trupe angažirao i u Afganistanu. I tko onda o globalizaciji i osobito političkoj umješnosti glazbenika može misliti kao o nekom svježem fenomenu kada se ona, kao i bezbroj puta u povijesti, samo na jednom koncertu potvrđuje i bez velikih medijskih pompi. Večer su otvorili jaki ritmovi kratke i sažete Druge simfonije 'India' meksičkoga skladatelja Carlosa Cháveza, koji je utemeljio i prvi stalni nacionalni simfonijski orkestar i bio jedan od najutjecajnijih osoba meksičkog glazbenoga života. Simfonija India, jedna od njegovih šest simfonija, temeljena je na motivima glazbe sjevernomeksičkih Indijanaca astečkoga porijekla. No, ona u intenzivno oblikovanom glazbenom koncentratu sadrži utjecaje i znanja europske umjetničke glazbe. U toj ravnoteži pojavljuju se i specifične indijanske udaraljke od raznovrsnih zvečki do strugalica, što su udaraljkaši znali iskoristiti.
    Kristjan Järvi, Mihail Simonjan i Zagrebačka filharmonija
    Drugi dio večeri je donio ne tako često izvođenu, takozvanu Petu simfoniju Johannesa Brahmsovu. Petom je postala prema riječima Arnolda Schönberga koji je relativno mladi, ali bujni Brahmsov Klavirski kvartet u g-molu, op.25 maestralno orkestrirao. Dakako – bez klavira, čija se opsežna dionica pretvara u orkestar. Schönbergova pretvorba u simfonijski slog je u fino balansiranoj izvedbi mogla ozbiljno zaokupiti pa i ozbiljno oduševiti slušatelje. Dakako, uz pomoć relevantnog dirigenta Kristjana Järvija, koji zna kako angažirati najbolje u orkestru, a ipak razumno, odmjereno koreografiranom gestom, raspolagati s njegovim trenutnim ponajboljim snagama. I, na kraju do riskantnih granica mogućeg raspada dovesti posljednji, ciganski stavak – Rondo alla zingarese. – čija je izvorna glazba uvelike nadahnula Brahmsa.

    Španjolska simfonija, op. 21 Edouarda Laloa u središnjici koncerta, nezaobilazni je i zahtjevni dio violinističkog repertoara. Za današnju percepciju, dugočasnih i dosadnjikavih pet stavaka tematizira utjecaje španjolske glazbe ogrnute u francuski smisao za eleganciju. Laloova španjolska priča u praizvedbi je pretekla sveprisutnu Carmen Georgesa Bizeta. Činilo se da je upravo takav elegantni pristup španjolsko-francuskoga porijekla bio ovaj Mihaila Simonjana. Briljantno i nenametljivo, besprijekorna tona i tehnike koja nije samoj sebi svrha i prilika za pokazivanje, sa smislom za živi dijalog s orkestrom. A to sigurno u Lalovoj Španjolskoj simfoniji, gdje je solist – recimo tako, tek prvi među jednakima – nije nebitno..

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 15. travnja 2012.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...