Simonove čarolije

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Čarobni Trpčeski, dir. Ivan Repušić, solist: Simon Trpčeski, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 30. ožujka 2012.

  • Ivan Repušić

    Gostovanje velikog makedonskog pijanista zasigurno je bio centralni trenutak koncertnog rasporeda Zagrebačke filharmonije 30. ožujka, kada smo u bogatom i opsežnom programu slušali djela: Bukvića, Saint-Saënsa, Imerija, Dukasa i Straussa. Povod svečarskog raspoloženja u gotovo punoj dvorani Lisinski  bila je dvadeseta godišnjica uspostave diplomatskih odnosa Hrvatske i Makedonije, a vjerojatno najbolji način proslave bilo je koncertno upriličenje i zajedničko muziciranje Simona Trpčeskog i glazbenika Filharmonije pod ravnanjem maestra Ivana Repušića.

    Večer je otvorila praizvedba skladbe Why not domaćeg skladatelja Dalibora Bukvića u koncentriranoj i zvukovno dobro realiziranoj interpretaciji. Djelo koje se sastoji od dva tempom, zvukom i motivičkom građom suprotstavljena stavka ipak nosi zajedničku crtu svojevrsnog izvanglazbenog programa, koji lako može biti primjenjiv kao kakva glazbena podloga u okviru plesne ili filmske umjetnosti. Mali problemi bili su uočljivi u koordinaciji maestra Repušića i orkestra u sporijim dijelovima skladbe, gdje dirigentska gesta i nije uvijek bila najsugestivnije upućivana prema glazbenicima. No ti su problemi nestali pri izvedbi Saint-Saënsova 2. koncerta za klavir i orkestar u g-molu, op. 22, u kojemu je solist bio pijanist Simon Trpčeski.
    Simon Trpčeski i Zagrebačka filharmonija
    Uvijek sjajnog raspoloženja kojim zrači te vedrinom i duhom otvorenim prema publici i glazbenicima s kojima surađuje u zajedničkoj izvedbi, podsjetio nas je na Andreja Gavrilova, još jednog iznimnog pijanista, koji je prije nešto više od mjesec dana nastupio s istim djelom kao gost Zagrebačke filharmonije. I u slučaju Simona Trpčeskog bila je to sjajna izvedba, zvučno izvrsno usklađena sa zvukom orkestra, dinamički širokih raspona i briljantne tehničke izvedbe, koja je rezultirala sjajnom sviračkom energijom i u redovima Orkestra. Nekonvencionalan i, rekli bismo, neuštogljen pristup Simona Trpčeskog u komunikaciji s publikom i pomalo showmanska gesta s mnogobrojnim zahvalama i iskrenim izražavanjem osjećaja potpuno je osvojila prisutne, a kako bi im zahvalio, makedonski pijanist prvi je put u Hrvatskoj, ali i šire na ovim prostorima, izveo Fantaziju na 2 foklorne teme za klavir i orkestar Damira Imerija.

    Taj je makedonski skladatelj skladno obojio dva makedonska napjeva finom orkestralnom podlogom i virtuoznim ispreplitanjem u klavirskoj dionici, u kojoj je dobro raspoloženi Trpčeski našao mjesta i za pjevanje teme. Oduševljenje publike nagrađeno je s još dva dodatka, a u jednom se od njih Trpčeskom pridružio i koncert-majstor Martin Draušnik pokazavši odličan osjećaj za nekonvencionalne metre, kojima tradicionalna makedonska glazba obiluje.
    Simon Trpceski, Ivan Repušić i Zagrebačka filharmonija
    Drugi dio večeri pripao je interpretacijama dvaju orkestralnih bisera glazbe 20. stoljeća, Čarobnjakovu učeniku Paula Dukasa i Vragolijama Tilla Eulenspiegela, op. 28 Richarda Straussa. Maestro Repušić imao je vrlo dobru podlogu za ostvarenje više nego dobrih izvedbi ponajprije zbog visoke sviračke forme Orkestra u posljednje vrijeme, ali i iskustva kakvima glazbenici iz njegovih redova obiluju u oblikovanju tih dvaju djela. Upravo su lukovi dviju skladbi bili vrlo dobro ostvareni, ali je ponekad međusobna koordinacija Orkestra i dirigentske geste bila u raskoraku, koji je pojedina mjesta učinio nervoznijim nego što bi to trebalo biti. Težina glazbe obaju djela zahtijeva vrhunsku pripremljenost glazbenika zbog mnoštva solističkih nastupa, a tu svi glazbenici nisu briljirali, no većim su dijelom bili uspješni, a neki, poput dionice roga, i briljantni, dok je zajednički zvuk bio doista lijepo oblikovan. Čak i nešto slabiji drugi dio večeri pokazatelj je da Zagrebačka filharmonija svoje nastupe u posljednje vrijeme želi dići na višu razinu i na to nas pomalo navikava.

    © Zvonimir Bajević, KLASIKA.hr, 1. travnja 2012.

Piše:

Zvonimir
Bajević

kritike

najavljujemo...