Tek korektno

Bijeli ciklus Zagrebačke filharmonije: Pasija, Korizmeni koncert, dir. Uroš Lajovic, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, solisti: Ivana Lazar, sopran, Bernarda Fink, alt, Dejan Maksimilijan Vrbančič, tenor, Martin Sušnik, tenor, Kay Stiefermann, bas, Berislav Puškarić, bas, Edin Karamazov, lutnja, Smiljan Mrčela, violončelo, Domen Marinčič, viola da gamba, Pavle Mašić, čembalo, Mario Penzar, orgulje, KD Vatroslav Lisinski, 4. travnja 2012.

  • Uroš Lajovic, arhivska fotografija

    Koncert održan 4. travnja Zagrebačka filharmonija posvetila je svomu dugogodišnjem članu, čelistu Darku Kovačeviću, koji je iznenada preminuo i tako prema riječima ravnatelja Miljenka Puljića „ostavio ne samo prazno mjesto u orkestru nego i u srcima svojih kolega“. Na Korizmenom koncertu izvedena je Bachova Muke po Ivanu, BWV 245, jedan od najuspjelijih i najdojmljivijih glazbenih uprizorenja Kristove pasije. Uz smanjeni orkestralni sastav pod ravnanjem maestra Uroša Lajovica nastupili su Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, instrumentalni solisti Edin Karamazov, Smiljan Mrčela, Domen Marinčič, Pavao Mašić i Mario Penzar, dok su niz vokalnih solista uokvirili Ivana Lazar, Bernarda Fink, Dejan Maksimilijan Vrbančič, Martin Sušnik, Kay Stiefermann i Berislav Puškarić.

    Dobro pripremljen opsežan glazbeni materijal Lajovic je zajedno s glazbenicima oblikovao u korektnu tonsku sliku, kojoj je, međutim, nedostajalo mnogo više dramatike s obzirom na glazbeno uporište djela. Nekako najviše u tom su smislu bili zakinuti Filharmoničari, čiji je zvuk u koralima i solističkim arijama bio isuviše suspregnut u odnosu na zbor i vokalne soliste. Bolju sliku svakako su nudili recitativi, u kojima su briljirali čembalist Pavao Mašić, iznimno sugestivan čelist Smiljan Mrčela u ulozi bassa continua i orguljaš Mario Penzar, kao i ostali povremeni solisti iz redova Orkestra. Dramatiku cjelokupnoj izvedbi djela svakako je dao vrlo dobar Zbor Ivan Goran Kovačić (zborovođa Luka Vukšić), koji je osim tonskom homogenošću i očitom motiviranošću, plijenio pozornost i svojim dramatskim odsjecima i koralima izvedbu usmjeravao prema uvjerljivosti potresnoga pasijskog trenutka. 
    Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, arhivska fotografija
    Vokalni solisti u oblikovanju su toga trenutka također puno pridonijeli odradivši svoje dionice s uglavnom dobrim rezultatima, u čemu su prednjačili bas Kay Stiefermann i altistica Bernarda Fink, dok je sopranistica Ivana Lazar malo zaostala za njima, ali i za svojom uobičajenom razinom izvedbe, koja na ovom koncertu nije odisala karakterističnom lakoćom. Bas Berislav Puškarić svoju je ulogu Poncija Pilata dramski uobličio sasvim dobro, no u solo odsječcima boja njegova glasa bila je prilično u raskoraku sa zahtjevima Bachove partiture. Tenori Vrbančič i Sušnik korektno su interpretirali svoje dionice.

    Maestro Lajovic svoju je viziju pasije usmjerio na svladavanje glazbenog materijala i njegovo korektno uobličenje i oslonio se na nadahnuće vokalnih i instrumentalnih solista te je većim dijelom uspio ostvariti korektnu interpretaciju, no čini se da su svi spomenuti protagonisti uz odrješenije ruke mogli daleko više dati u dramatskom smislu, s kojim je Bachova Muka po Ivanu neraskidivo povezana.

    © Zvonimir Bajević, KLASIKA.hr, 8. travnja 2012.

Piše:

Zvonimir
Bajević

kritike

najavljujemo...