Nezanemarivo ali nedostatno

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir: Nada Matošević, red. Janusz Kica

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir: Nada Matošević, red. Janusz Kica

    Puccini nije Verdi, Manon Lescaut nije Traviata. Tražiti u Manon Lescaut neku višu dimenziju svevremenosti ideje čini mi se dosta preuzetno. Doduše, možda i ne bi bilo, kad bi se našli idealni protagonisti koji bi tu ideju mogli nositi i prenijeti publici. Manon Lecaut smještena je u određeno vrijeme i mjesto. Roman Antoinea Françoisa Prevosta d' Exilesa (1697-1763), poznatog kao Abbé – opat – Prevost, Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina koji se povukao iz svijeta (Memoires et Avantures d' un Homme de Qualité qui s' est retirè du monde), čije je posljednje poglavlje, Manon Lescaut, tiskano 1731., vrlo je realna priča autora iz doba prosvjetiteljstva, kojoj su glazbenici poput Masseneta i Puccinija dodali mnogo romantike, Massenet joj je dodao parfema, a Puccini više strasti. Puccinijeva je opera prvenstveno ljubavna priča i njezini protagonisti najprije moraju biti uvjerljivi tumači te priče. Manon Lescaut bez erotike teško može funkcionirati.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir: Nada Matošević, red. Janusz Kica
    Genijalnim djelima ni loša izvedba neće oduzeti kvalitetu, ali onima koja to nisu – a budimo iskreni, Manon Lescaut nije, to je ipak Puccini u začetku – nedovoljno dobra izvedba istaknut će nedostatke. S druge strane, dobra glazbena i scenska realizacija s nekoliko odličnih kreacija učinit će od npr. Adriane Lecouvreur ili Hamleta dobru predstavu koju ćemo rado više puta pogledati. Budimo do kraja iskreni i kažimo da u Puccinijevoj Manon Lescaut čekamo tri tenorske arije, dvije sopranske, eventualno ljubavni duet, a povrh svega intermezzo, koji doista jest glazbeni biser. A upravo se on posve izgubio na premijeri. Nije ga ispratio aplauz, ali pljeska je i inače tijekom izvedbe bilo minimalno, ili ga uopće nije bilo nakon poznatih brojeva.

    Redatelj Janusz Kica nije ponovio uspjeh svoje riječke Traviate, kojoj je dao novu dimenziju, ali tada su mu u prilog išli svi sudionici pa je tu ideju mogao uspješno realizirati i sprovesti. On je očito i u Manon Lescaut imao ideju. Držao se romana, tj. ispričao je priču očima Des Grieuxa, što bi trebalo zaključiti iz samoga početka i kraja. Možda bi se to dalo iščitati i iz dominantne crvene boje, prvog kostima Manon te u sceni prvih dvaju činova, koju Des Grieux crvenim šalom zadržava do kraja, dok Manon nestaje u sivom beznađu napuštenosti u zadnjem činu.

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir: Nada Matošević, red. Janusz KicaNe može se Gabrieli Georgijevoj odreći inteligentan pristup ulozi. No nije likom Manon, a ni njezino pjevanje nije onakvo kakvoga se sjećamo iz Gioconde. Ipak, ona je umjetnica pa je imala trenutaka interpretativne uvjerljivosti, pogotovo u zadnjem činu. Branko Robinšak ima vokalni kapacitet za Des Grieuxa, ali se pjevački nije približio sjajnom nastupu kao Rodolfo na gostovanju splitske Opere u Zagrebu s Luisom Miller. No njihov bi se pjevački udio možda i mogao (s rezervom) prihvatiti da je u njihovim zajedničkim nastupima bilo uvjerljivosti. A nje nije bilo. Poglavito u ljubavnom duetu koji je svatko pjevao za sebe kao da ne razumije tekst koji izgovara. Verdi je svojim ljubavnim duetima davao višu dimenziju, ali Puccini je vrlo izravan. Pogotovo je to u ljubavnom duetu Manon i Des Grieuxa. Lišite ga strasti – nestaje čara.

    Prema mom ukusu, scena Marka Japelja ružna je, ali korespondira s idejom izvedbe, a kostimi Lea Kulaša pomiješani su u stilu, vremenu i ukusu. Iskusan oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović nije mogao popraviti vizualan dojam. Nisam posve shvatila u čemu se sastojala koreografija Žaka Valente, kao što nisam razumjela zašto je Glazbenik (korektna Kristina Kolar) trebao pjevati uz mikrofon na stalku ni zašto je Učitelj plesa (pouzdan Voljen Grbac) imao povez oko glave. Niz manjih i većih uloga nije uglavnom iskakao iz prosječnosti. Niti je Siniša Hapač impresionirao dvojbenim likom narednika Lescauta niti je Siniša Štork dao grotesknu napuhanost liku bogatog rizničara Gerontea de Ravoira, a ni Sergej Kiselev razigranost studentu Edmondu. I Štork i Kiselev bili su vrlo daleko od svojih dojmljivih nastupa u Adriani Lecouvreur.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir: Nada Matošević, red. Janusz Kica
    No najviše me iznenadila, i to neugodno, potpuna odsutnost italianità kod solista, a dikcija talijanskog bila je vrlo manjkava, kao da nije riječ o gradu u kojemu su talijanski jezik i kultura dio tradicije. U tome je bio bolji dobro nastudirani zbor (zborovođa Igor Vlajnić). Dirigentica Nada Matošević insistirala je na muzičkoj urednosti i to je zadovoljilo zahtjeve mnogoljudnog prvog čina. Ostala tri, prepuštena uglavnom protagonistima i njihovu glazbeno-scenskom potencijalu, nisu se mogla s time pokriti. I tako je vrijednost posljednje riječke operne premijere bila određena muzička urednost, nezanemarivo ali nedostatno.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 18. ožujka 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike