Virtuozno i refleksivno

Zagrebački kvartet saksofona, Hrvatski glazbeni zavod, 10. veljače 2012.

  • Zagrebački kvartet saksofona, arhivska fotografija

    Završni stavak Haydnova Kvarteta u f-molu, op. 20, br. 5, koji je kao dodatak Zagrebački kvartet saksofona ponovio na kraju ovog vrlo uspjelog koncerta (a bila je to dvostruka fuga na zborsku temu iz Haendelova Mesije), može se promatrati kao jedan od sinonima toga ansambla, osnovanog 1989. godine. Jer, umijeće, izvanredan muzikalitet, interpretativna sabranost i invencija te tehnička superiornost koje su članovi ZKS-a pokazali u izvedbi tog stavka odlikuju praktički svaku njihovu izvedbu, bilo da je riječ o novim djelima, o skladbama izvorno pisanim za kvartet saksofona ili o obradama.

    Pritom je, možda neočekivano, upravo posljednja kategorija, obrada, zapravo i najzanimljivija, jer se ZKS pritom ne vodi samo razumljivom željom za proširenjem repertoaara nego tim obradama (koje ansambl gotovo uvijek sam radi) dotiče i propitkuje neka od bitnih pitanja stvaralaštva. Primjer je za to obrada Brahmsova Kvinteta za klavir i gudački kvartet u f-molu, op. 34, koja je pokazala koliko je veliko i bitno značenje boje u strukturalnom, gradbenom i izražajnom smislu. Sjajnu izvedbu te obrade ZKS je svojedobno ostvario s izvanrednim Itamarom Golanom, a postignuće je to koje bi vrijedilo zabilježiti na nosaču zvuka!

    No, da se vratimo ovom koncertu. Spomenuti Haydnov opus bio je izveden nakon kraće skladbe Jakovljev san Vjekoslava Nježića iz 2005. Izborom i redoslijedom djela, u koje se koncepcijski uklopila i skladba izvedena u drugom dijelu koncerta, ZKS je potvrdio također ozbiljnost pristupa. No, za razliku od Nježićeve kompozicije i Haydnova Kvarteta, Feldov Kvartet, zahtjevna i sjajno napisana skladba iz 1981, bez prave je živosti invencije i kreativne intrigantnosti, no ipak partitura koja svakako obogaćuje literaturu ZKS-a. U toj izvedbi ansambl je pokazao sve detalje i segmente složene organizacije građe, razložno i nadahnuto notni zapis prenijevši publici. Na isti način bio je izveden i Haydnov Kvartet, gdje je klasicistička estetika bila transformirana u diskurzivnost četiri saksofona, u boji, artikulaciji i mjeri interpretativne širine.

    Prvo djelo, Nježićeva skladba, bilo je pak spona s elementima kvalitete zvuka u mnogim nijansama, a što odlikuje svaku izvedbu ZKS-a. Partitura tonski precizna, strukturalno jasno postavljena sa živim intenzitetom u oblikovnosti forme, odiše u vrlo rafiniranoj mjeri aspektom deskriptivnosti. Ali, skladatelj ne prelazi u izričaj površnosti, i izvedba je stoga s jedne strane podcrtala sve značajke djela a s druge strane ocrtala prostor slobodne, nepatvorene refleksije.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 12. veljače 2012.

kritike