Odličan zvuk osebujnih rješenja

Koncertna pretplata: Kad je Piazzolla sreo Bacha, Ansambl Clavimerata, solisti: Borut Zagoranski, harmonika, Mateja Murn Zorko, kontrabas, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 13. prosinca 2011.

  • Ansambl Clavimerata, solisti: Borut Zagoranski, harmonika, Mateja Murn Zorko, kontrabas, foto: Vedran Penga

    Slovenski ansambl Clavimerata i njegovi gosti održali su na zadarskom Sveučilištu uhu ugodni glazbeni clash baroka i tanga pod provokativnim nazivom Kad je Piazzolla sreo Bacha. Proširenje repertoarnih skladbi Johanna Sebastiana Bacha i Ástora Piazzolle u zanimljive zvukovne kombinacije gudača, puhača i harmonike slušatelju – bio on poznavatelj glazbe ili laik – otvara vrlo opsežan spektar mogućnosti koje podastiru ovakvi ansambli, u stavu suprotstavljanju uskim specijalističkim okvirima. Ansambl Clavimerata, osnovan 1997. godine, u sebi nema ničeg usiljeno akademskog; seriozni pristup olabavljen je opuštenošću, pa i razigranošću. Kako je ansambl otvoren mnogim glazbenim razdobljima, glazbenim vrstama i instrumentalnim kombinacijama, i na ovom su se koncertu stalnim članovima (violinistu Janezu Podleseku, klarinetistu Gregoru Kovačiču i pijanistici Ilonki Pucihar) pridružili gosti harmonikaš Borut Zagoranski i kontrabasistica Mateja Murn Zorko, s kojima je uspostavljena izvrsna suradnja.

    Ansambl Clavimerata, solisti: Borut Zagoranski, harmonika, Mateja Murn Zorko, kontrabas, foto: Vedran PengaRadoznalost u ispitivanju na prvi pogled nespojivih glazbenih terena čini se temeljnom Clavimeratinom preokupacijom. Pronalaženje zajedničkog jezika luteranskog mistika i argentinskog ljubitelja tanga doista je intrigantna glazbena tema, osobito ako se radi o neuobičajenim instrumentalnim izborima. Osjetljivo pitanje aranžiranja realizirano je na zavidno kvalitetnoj razini te se izvrsnom aranžeru i klarinetistu Gregoru Kovačiču doista mora odati priznanje na odličnom zvuku osebujnih rješenja. Ona s jedne strane posreduju cjelovitost i osebujnost istodobnog zvuka svih pet instrumenata (npr. u Uvertiri Bachove Orkestralne suite u C-duru, BWV 1066 ili stavcima iz Piazzolline Suite Maria de Buenos Aires, Tangata Silfo y Ondina i Michelangelu 70). S druge strane, svaki instrument doživljava svojih solističkih pet minuta: violina u Andanteu iz Bachove Druge violinske sonate u a-molu, rafinirani klarinet u spomenutoj Ariji iz Goldberg-varijacija, iznimno kontrolirana harmonika u nekoliko divnih minuta Ich ruf' zu Dir, Herr Jesu Christ iz Orgelbüchleina, izvrsni kontrabas u teškom i virtuoznom Piazzollinu Contrabajissimo, ekstatični potez klavira u Finalu iz Tangate Silfo Y Ondina. Ona točka zajedničkog susreta Piazzolle i Bacha ostvaruje se u polifoniji, koju je Clavimerata u Fugati iz spomenute Tangate tako dobro interpretirala da bi slušatelj prve imitacijske upade mogao bez mnogo razmišljanja pripisati Bachu u neuobičajenoj instrumentaciji.
    Ansambl Clavimerata, solisti: Borut Zagoranski, harmonika, Mateja Murn Zorko, kontrabas, foto: Vedran Penga
    Dakako, te doticajne točke – slične odnosu Stravinskog prema baroknim uzorcima – sadrže mnogo više glazbenih značenja od asocijativnih, što se jasno čuje iz pronicljivog načina muziciranja petoro glazbenika. Ansambl nije izveo najavljeni Bachov Arioso, no gotovo dva sata glazbe u pregrštu poznatih glazbenih ulomaka morao je zadovoljiti i probirljiviju publiku. Uzvišena barokna sakralnost i strastvenost tanga mogu postojati jedno pored drugog. Efekt iznenađenja bio je bis, dakako u znaku Piazzolle, čijem je zvukovnom sloju tanga pridodan i vizualni element u obliku koreografske plesne suradnje. Nije to bio izdrilani tango u stilu plaćenog Plesa sa zvijezdama, nego skromna i simpatična ilustracija na radost zadarske publike.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 15. prosinca 2011.
    Ansambl Clavimerata, solisti: Borut Zagoranski, harmonika, Mateja Murn Zorko, kontrabas, foto: Vedran Penga

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike