Bartókov Božić

Barok i Bar(t)ok: Višnja Mažuran, čembalo, Muzej Mimara, 5. prosinca 2011.

  • Visnja Mažuran, arhivska fotografijaIzvanredno zanimljiv ovogodišnji ciklus od pet koncerata pod nazivom Barok i Bar(t)k čembalistica Višnja Mažuran okončala je recitalom koji je privukao zamjetan broj posjetitelja kojima je ponuđen ne samo intrigantan program sastavljen od djela Couperina, Scarlattija i Bartóka nego i interpretacije od kojih neke pripadaju iznimnim umjetničkim ostvarenjima.

    To se odnosi u prvome redu na Couperinove minijature (Pièces de clavecin, izbor iz 19., 21., 23. i 24. suite), rafiniranost čijih tonskih deskripcija Višnja Mažuran raslojava nadilazeći prostor samo vinjetnog izričaja, s punim razumijevanjem i refleksijom oblikujući nosivost koloritskog pokreta. Artikulacija prelazi u diskurzivnost, a paleta boje i harmonija podcrtavaju i uokviruju ekspresiju neposrednosti visokoprofilirane misli. Pa, ako se smije sugerirati, bilo bi vrlo vrijedno kada bi umjetnica svoj sljedeći nosač zvuka posvetila opusu Couperina, kao što je i svoje ranije kompaktne ploče oblikovala programski i tematski (Bach, Scarlatti).

    Četiri Scarlattijeve sonate (K 262, 64, 39 i 135) u izvedbi je karakterizirala vrsta suverenosti, gotovo lakoće pa i zamjetnog rizika u slobodi geste – otvorene i nadasve nosive, geste koja je daleko od stilske zadanosti, a nasuprot tomu u duhu kreativnih dosega razdoblja i izvodilačke prakse, kako u području razvoja forme, tako i u području postupno osvajanih mogućnosti u pristupu izričaja instrumenata s tipkama. I upravo je gesta generirala cjelinu intrigantnog prostora novog glazbenog iskustva u recepciji Scarlattijeva rukopisa. 

    Programsko iznenađenje svakako je bila izvedba Bartókovih Rumunjskih božićnih napjeva, dvaju nizova od po deset sasvim kratkih, gotovo lapidarnih crtica temeljnih na izvornoj tradicijskoj građi. Bartókovo umijeće da nepatvorenost folklorne građe i njezinih elemenata, u svoj njihovoj jednostavnoj složenosti bogatoj specifičnostima, transformira u diskurs umjetničke glazbe u ovim napjevima fascinira mjerom zadržane autentičnosti. To je bio i ključ interpretativnog pristupa, premda je katkada nedostajalo veće distinktnosti u oblikovanju domišljene tonske izražajnosti te u nijansiranijoj artikulaciji metričko-ritamskog pokreta.

    U cjelini, bio je to još jedan koncert doista visokih dosega, kojim nam je Višnja Mažuran pružila mogućnost za nove spoznaje bogatog segmenta čembalističke umjetnosti.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 7. prosinca 2011.

kritike