Reprezentativna izvedba

Bijeli ciklus Zagrebačke filharmonije: Vječna svjetlost, dir. Uroš Lajovic, solisti: Valentina Fijačko, sopran, Dubravka Šeparović-Mušović, mezzosopran, Martin Sušnik, tenor, Luciano Batinić, bas, KD Vatroslav Lisinski, 28. listopada 2011.

  • ZAgrebačka filharmonija na koncertu Vječna svjetlost

    Zagrebačka filharmonija ove je sezone uvrstila u program novi, Bijeli ciklus, u kojem će uoči velikih katoličkih blagdana izvoditi prigodne programe klasičnih glazbenih djela nadahnutih kršćanskom duhovnošću. Tom je projektu u povodu otvaranja Bijeloga ciklusa pismenu podršku dao i mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i Predsjednik Vijeća HBK-a za kulturu i kulturna crkvena dobra. U njegovu pismu citiranom u programskoj knjižici između ostalog ističe se da je „plodni dijalog Evanđelja i kulture kroz povijest urodio najvećim umjetničkim djelima, koja su postala vrijednom baštinom cijeloga čovječanstva. A u toj bogatoj riznici glazbenoga stvaralaštva i umijeća među najvrednijim djelima nalaze se upravo ona koja su izvorno nadahnuće crpila iz bogatstva kršćanske vjere“.

    Na početu ciklusa uz blagdan Svih Svetih izvedena je jedna od najljepših misa za mrtve, Requiem, KV 626 Wolfganga Amadeusa Mozarta, u reprezentativnoj izvedbi, koja je bila posvećena velikom hrvatskom sportašu, prerano preminulom košarkaškom Mozartu Draženu Petroviću, u povodu rođendana 22. listopada i otvaranja memorijalnog muzeja i otkrivanja biste u njegovu rodnom gradu Šibeniku. Koncert naslovljen prema završnom stavku Requiema Lux eterna (Vječna svjetlost) privukao je brojnu publiku.
    Valentina Fijačko, sopran, Dubravka Šeparović-Mušović, mezzosopran, Martin Sušnik, tenor, Luciano Batinić, bas, na kraju koncerta Vječna svjetlost
    Slušanje veličanstvenog Mozartova Requiema uoči Dana Svih Svetih jedinstven je doživljaj neizmjerne ljepote, koja nas uvijek ponovno podsjeća na prolaznost života, obavija nas tugom, ali ujedno donosi smirenje i utjehu pri pomisli na skorašnji susret s Bogom. Upravo je tako osjećao i pisao sam Mozart stvarajući u posljednjim trenucima kratka života to svoje remek-djelo i intonirajući ga u zloslutnom d-molu, ne smogavši na kraju snage da ga i dovrši u potpunosti. To je unatoč kontroverznim izvorima po svoj prilici učinio poslije njegove smrti kućni prijatelj Franz Xaver Süssmayr i time pridonio tomu da jedan od najsnažnijih testamenata u povijesti glazbe trajno zaživi u koncertnim dvoranama. Zagrebačka filharmonija često je izvodila to remek-djelo, a ovaj put u suradnji sa svojim čestim i dragim slovenskim gostom maestrom Urošom Lajovicem, vokalnim solistima iz Hrvatske (Valentina Fijačko, Dubravka Šeparović-Mušović i Luciano Batinić) i Slovenije (Martin Sušnik) te Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić, koji je uvježbao Luka Vukšić.

    Izvedba je bila na visokoj razini zahvaljujući ravnovjesju svih dijelova partiture kako onih dramatskih, poput Dies irae ili Rex tremendae majestatis, tako i onih sjetnih, koji su i najdojmljiviji, poput primjerice Lacrimose. I upravo u tim, ali i drugim stavcima, Zbor Goranovaca je, iako smanjen u skladu s klasičnim postavom orkestra, imponirao kultiviranim zapjevom i suglasjem dionica te čistoćom intonacije i dikcije. Ljepotom glasova i usrdnom interpretacijom osvojile su mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović i još eksponiranija sopranistica Valentina Fijačko, kojoj je pripao uvodni Requiem aeternam i završni Lux aeterna. Ugodno je iznenadio mladi slovenski tenor lijepog nosivog glasa Martin Sušnik (rođen 1981), dok je inače odličnom basu Lucianu Batiniću ovaj put nedostajalo nešto snage i sigurnosti u dubljem registru.

    Vrlo dobrom smanjenom orkestru Zagrebačke filharmonije svečanu tamnu boju dali su uz gudače dva timpana i orgulje, a napose moćni puhači – dva basetna roga (duboki klarineti), dva fagota, dvije trublje i tri trombona (često korištena u crkvenoj glazbi), od kojih se lijepim izražajnim solom u stavku Tuba mirum istaknuo prvi trombonist orkestra, odličan Marin Rabadan. Iskusni maestro Uroš Lajovic, dirigirajući napamet, sigurnom je rukom i znalački vodio ansambl, nadasve studiozno i sugestivno nižući četrnaest stavaka u sedam cjelina (Introitus, Kyrie eleison, Sequentia, Offertorium, Sanctus, Agnus dei i Communio) u impresivnom zaokruženom luku od pedesetak minuta, koji je ostavio snažan dojam

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 30. listopada 2011.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...