Jesmo li filantropi?

Glazbeni salon Gvozdanović: Monika Leskovar, violončelo, i Ivana Schwarz-Grenda, klavir, Palača Gvozdanović, 30. rujna 2011.

  • Monika Leskovar, violončelo, i Ivana Schwarz-Grenda, klavir, foto: Vedran Benović

    U ožujku započet godišnji ciklus pet donatorskih koncerata u Palači Gvozdanović na zagrebačkom Gornjem gradu jesensku je sezonu otvorio recitalom violončelistice Monike Leskovar koja je u petak, 30. rujna nastupila s pijanisticom Ivanom Schwarz-Grendom. Jednosatni program obuhvatio je djela Schumanna (Adagio i Allegro, op. 70), Beethovena (Sonata, op. 69) i Papandopula (Introduzione, Arioso e Danza), i očekivano, bila je to koncertna večer koja je slušateljstvu ponudila još jedno zanimljivo muzičko iskustvo.

    Glazbeni salon Gvozdanović zajednički je projekt Muzeja za umjetnost i obrt i Hrvatske radiotelevizije koji predvodi ravnatelj MUO-a Miroslav Gašparović a autor i umjetnički voditelj projekta je Zlatko Madžar. Cilj je prikupiti sredstva za dovršenje obnove Palače Gvozdanović, ali i revitalizirati taj iznimni prostor kao mjesto koje će ponovno, uklopljeno u javni i društveni život Zagreba, otvoriti svoja vrata i zaživjeti sadržajima na tragu bogate i posebne tradicije koju je u razdoblju između dvaju ratova uspostavila i njegovala obitelj Gvozdanović.

    Iskorak je to iz konzervativnijeg pristupa spomen-kućama i zbirkama koji će, opstane li i razvije li se dalje, eksponatsku vrijednost i zbirke Anke Gvozdanović i Palače Gvozdanović kao cjeline podići na višu razinu. Jer, svakovrsni okvir i kontekst kojima je Palača Gvozdanović određena na važan način uvjetovani su upravo nekadašnjom praksom aktivnog društvenog života, okupljanja pripadnika visokog, i uopće, građanskog sloja, uglednika iz različitih profesija. Jer, Palača Gvozdanović bila je mjesto susreta i komunikacije koje je podjednako zrcalilo i poticalo neke od progresivnih elemenata sredine kao što je prezerviralo naslijeđene i afirmirane kvalitete baštinjene iz doba Monarhije.
    Monika Leskovar, foto: Vedran Benović
    Da su u tom smislu organizatori projekta dobro prosudili potvrđuje s jedne strane odaziv umjetnika – svi redom nastupaju besplatno, i počašćeni su da sudjeluju u projektu, a s druge strane odaziv publike koje ne nedostaje. Ciklus prati i potpora Gradskog poglavarstva i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport te HTV koji koncerte snima i emitira.

    Međutim, pitanje je koliko je prisutan aktivan i primjeren donatorski odnos publike prema projektu, a to je jedna od njegovih temeljnih odrednica. Riječ je o želji i potrebi za filantropskim radom, o mecenarstvu, o kulturološkoj, socijalnoj i poduzetničkoj svijesti koja takav rad podrazumijeva a koji, naravno, uključuje osiguravanje, doniranje, sredstava za odeđeni cilj koja će se, na ovakav ili onakav način, donatorima vratiti. Bilo poreskim olakšicama bilo zabilježbom u knjizi donatora, navodom u popratnim materijalima i analima Palače Gvozdanović…, ili kao podatak u vlastitoj biografiji odnosno kao dio djelatnosti neke institucije ili tvrtke.

    No, koliko god ta tema bila više nego ozbiljna i važna da se njome temeljitije pozabavimo – jer s njom muku muče mnogi, ona svakako nije umanjila kvalitetu doživljaja koji su muziciranjem ostvarile Monika Leskovar i Ivana Schwarz-Grenda. Glazbenice niz godina nastupaju zajedno, i, kako je primjetio jedan slušatelj, njihove su izvedbe te večeri zrcalile i kvalitetu dugogodišnjeg zajedničkog rada.
    Ivana Schwarz-Grenda, foto: Vedran Benović
    Treba reći, međutim, da se Monika Leskovar, unatoč brojnim nastupima u području komorne glazbe, u pristupu profilirala u osnovi kao solist, i njezine interpretacije svih triju djela istaknule su upravo taj aspekt. Svakako je tome pridonio i odnos pijanistice koja se, premda izvrsno spremljena i potpuno vladavši zahtjevima notnog teksta, u izvedbama nije artikulirala kao ravnopravan sugovornik. Tako je, primjerice, u izvedbi Schumannova djela manjkao živ međuodnos dvaju instrumenata, međusobni poticaj i nadahnutost u gradbi i razvoju građe - kod Schumanna tako zahtjevan, onaj unutarnji prostor pune, istovjetne (zajedničke) koncentracije koji je specifičan i određujuć za komorni slog.

    Beethovenova skladba, s druge je strane, bila donesena mnogo sabranije upravo u tom aspektu, i, ako se tako može reći, temeljni postulati partiture i građa u interpretaciji dviju umjetnica na uvjerljiv su i razgovjetan način bili artikulirani u zvuku. Jasnoća u razumijevanju strukture odlikovala je izvedbu pijanistice, a Monika Leskovar se, kao dijelom u izvedbi Schumanna, a posebice u izvedbi Papandopula, predstavila finoćom tonskog oblikovanja distinktne izražajnosti i nosivošću interpretativne zamisli.

    Ciklus Glazbeni salon Gvozdanović i tim je koncertom, kojem su prethodili nastupi Maxa Emanuela Cenčića, Martine Filjak i Renate Pokupić, pokazao visoke dosege reproduktivnog umijeća muzičara mlađe i srednje generacije koji svi ostvaruju respektabilne međunarodne karijere. I u tom smislu obuhvatno vrijedna inicijativa Muzeja za umjetnost i obrt i Zlatka Madžara zaslužuje podršku, a gotovo je izvjesno da će, bude li i s financijske strane praćena i podržana na odgovarajući način, kao i bude li izbor umjetnika dosljedan u pitanjima kvalitete, obogatiti i ostale, komplementarne i srodne segmente koji, treba naglasiti, u osnovi obogaćuju i pridonose svemu onome što jedan grad čini živom, bogatom i relevantnom sredinom.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 2. listopada 2011.

kritike