Sjajne domaće snage

51. glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 5. srpnja – 10. kolovoza 2011.: Zadarski komorni orkestar, dir. Ivan Repušić, solisti: Radovan Vlatković i Boštjan Lipovšek, rogovi, Crkva sv. Donata, 1. kolovoza 2011,

  • Zadarski komorni orkestar, foto: Vedran Penga

    Prepuna crkva sv. Donata odjekivala je najburnijim aplauzom na ovogodišnjim Glazbenim večerima u sv. Donatu. Razlog je bio u potpunosti opravdan: Ivan Repušić s domaćim snagama Zadarskim komornim orkestrom i vrhunskim Radovanom Vlatkovićem kojemu se pridružio slovenski hornist Boštjan Lipovšek zaslužili su ponijeti titulu najkvalitetnije izvedbe na tom zadarskom ljetnom festivalu. Premda do kraja Večeri ostaju još tri koncerta, jasno je da će njima trebati mnogo umješnosti da nadmaše ovu večer Mozarta i Haydna. Vrlo atraktivan program, sastavljen od koncertnih uspješnica bečke klasike i pretklasike, bio je istovremeno poučan i očaravajuć, prozračan i višeslojan, pažljivo kontroliran i ponesen zanosom muziciranja.
    Radovan Vlatković, foto: Vedran Penga
    Premda Zadarski komorni orkestar u većini koncerata redovne sezone ne svira na način koji bismo mogli nazvati vrhunskim, kada s njim radi Ivan Repušić dolazi do hrabrog otvaranja zvuka prema njegovoj transformaciji iz prosječnog presviravanja u istinsko muziciranje. Između Ivana Repušića i ZKO-a postoji obostrana kemija koja se očitovala već u prvim taktovima Mozartovog Divertimenta za gudački orkestar u D-duru, KV 136, a koliko Repušić pozitivno utječe na rad ovog orkestra, postalo je osobito vidljivo u posljednjoj skladbi večeri – ranoj, pretklasičnoj Haydnovoj Simfoniji br. 6 u D-duru, Hob. I:6. Ta simfonija s programskim nazivom Jutro u mnogim je segmentima (formalnim, melodijskim, harmonijskim) izvrstan primjer pretklasičnog sintetiziranja Novog i Starog poput skladateljskih poteza u Corellijevim concertima grosso, a upravo je Repušićev rad s orkestrom na vidjelo iznio kako se i sa standardnim komornim orkestrom – bez autentičnih glazbala ili njihovih replika – može raditi da orkestar zvuči na povijesno obaviješten način. Primjerice, asketski, suzdržani zvuk violina u Adagiu neodoljivo je podcrtao tematsku i orkestracijsku srodnost tog stavka s odgovarajućim polaganim stavcima Corellijevih concerta grossa. Dakako, ne radi se samo o edukativnoj ulozi koju Repušić ima prema orkestru čiji je šef-dirigent; kvaliteta zvuka presudno je važan segment, bez obzira na usmjeravanje prema povijesno obaviještenom zvuku. Mlade snage orkestra pokazale su hrabrost, vrsnost i okretnost u kratkim solističkim dionicama flaute, oboa i violončela, a osobito je u Menuettu hitrost dijalogiziranja između fagota i kontrabasa zvučala rokokoovski prpošno.

    Komentirati svirku Radovana Vlatkovića u Mozartovom Koncertu za rog i orkestar u Es-duru, KV 417 i Haydnovom Koncertu za dva roga i orkestar u Es-duru, Hob. VIId/6 gotovo da i nije potrebno. Besprijekornost njegova prekrasnog tona i iznimne tehnike – zapravo, sveukupnog muziciranja – samo je potvrdila činjenicu da je na Glazbenim večerima u sv. Donatu nastupio možda i najveći svjetski autoritet za rog. Stoga se Zadar kao kulturna sredina treba ponositi time što je umjetnik njegovog statusa i ugleda upravo na Večerima pokazao kompleksnost zvuka roga, čiji su solistički nastupi u Zadru tek iznimka. Također je i vrlo kvalitetna svirka Boštjana Lipovšeka u Haydnovom Koncertu za dva roga na dostojan način opravdala svoj nastup i uvelike pridonijela odličnom dojmu kojeg je slušatelj mogao ponijeti s ovog koncerta, a čija je oduševljena publika od dirigenta i orkestra izvojevala čak dva bisa.
    Radovan Vlatković, Ivan Repušić i Zadarski komorni orkestar, foto: Vedran Penga
    Taj je koncert pokazao dvije bitne smjernice za budućnost zadarskog koncertnog života. Prvi je vezan uz Glazbene večeri u sv. Donatu, koje će svoj kontinuitet i daljnji kvalitativan razvoj ubuduće moći postići jedino ukoliko ovakvi koncerti budu baza programa. I posljednja popunjena stolica te brojni pojedinci koji su sjedili na kamenim stubama ili pak gotovo dva sata stajali na galeriji sv. Donata pokazali su da Zadar ima zainteresiranu i angažiranu publiku koja nije došla znatiželje radi, nego jer je znala da se radi o vrhunskom nastupu. Doista, koncert je pokazao da nije potrebno dati se impresionirati stranim imenima koja se u konačnici mogu pokazati kao mediokriteti kada se ono najizvrsnije nalazi među nama. Ozbiljna i studiozna priprema ovog koncerta pokazuje osobit unutarnji odnos i respekt Repušića i ZKO-a prema Glazbenim večerima u sv. Donatu. To je jedino ispravno što taj Festival zaslužuje. Kako su organizaciju Glazbenih večeri u sv. Donatu preuzeli mladi, obrazovani i motivirani ljudi, zasigurno se može očekivati da će prepoznati impulse u interakciji glazbenika i publike te nastaviti usmjeravati Večeri prema što većem postizanju kvalitete. Kao što su Varaždinske barokne večeri postigle svoj ugled zahvaljujući jasnom profiliranju festivala, jedna od mogućnosti specijalizacije Glazbenih večeri u sv. Donatu mogla bi biti spoj višedesetljetne tradicije Večeri i novijih poimanja kroz baziranje na koncertima povijesno obaviještenih izvedbi, ali ne samo rane glazbe do baroka. Već dvadesetak godina povijesno obaviještena izvedba obuhvaća i Mahlera i Schönberga, stoga – zašto ne bismo mogli slušati vrhunsku specijalističku svirku Schuberta?

    Druga važna smjernica odnosi se na rad Ivana Repušića sa Zadarskim komornim orkestrom, čiji koncerti sačinjavaju gotovo polovicu zadarske koncertne sezone tijekom godine. Ako taj dirigent, uza sve svoje brojne obveze u inozemstvu i Splitu, nastavi raditi s orkestrom, postoji mogućnost da zadarska koncertna sezona odskoči u vrlo visoke sfere. Uz Repušića ZKO bi mogao dobiti sjaj kojeg su Zagrebački solisti imali pod Janigrovim vodstvom, što, naravno, ne ovisi samo o Repušiću, nego i o svim raznoraznim životnim okolnostima koje utječu na želje i predodžbe. Ključno je da trebamo biti zahvalni za ono što imamo i nastojati to cijeniti što je moguće više.

    © Helena Novak, KLASIKA.hr, 3. kolovoza 2011.

kritike