Simfonija tisuće za tisuće

Simfonija tisuće, Zagrebačka filharmonija, Slovenska filharmonija, dir. Valerij Gergijev, Arena Zagreb, 4. srpnja 2011.

  • Simfonija tisuće u zagrebačkoj Areni

    Doista je bilo dovoljno i razloga i povoda da dugo reklamirani, suvremenim rječnikom rečeno, glazbeni megaspektakl, uspije u zagrebačkoj Areni. A to se i dogodilo sa svim nezanemarivim ogradama koje mogu postaviti vrlo rijetki eksperti i ljudi s dugogodišnjim iskustvom. Ipak vjerujem da je među nekoliko tisuća ljudi koji su pristigli u Arenu – navodno elegantno plazeći kroz gužvu vlastitim autima, ili pješice od Savskog mosta, biciklom, organiziranim autobusima ili onima redovitih gradskih linija, a mnogi od njih vjerojatno i prvi ili rijetki put u smjeru koncerta gdje se izvodi klasična glazba – bilo jako mnogo onih koji će svoj doživljaj tog induciranog hodočašća uvrstiti među favorites.

    Riječ je bila izvedbi Osme simfonije u Es-duru Gustava Mahlera uživo, kasnije nazvanoj Simfonija tisuće čemu se autor nije protivio, o simfoniji koja se rijetko izvodi i zbog muzičke i tehničke zahtjevnosti, ali i zbog organizacijske složenosti. Zadnji put je u Zagrebu izvedena prije osamnaest godina u organizaciji i provedbi uglavnom Muzičke akademije u Dvorani Lisiski godine 1993. pod kompetentnim vodstvom Pavla Dešpalja. Sigurno je da je tada Dvorana Lisinski bila bolje mjesto od Arene kao što bi to bila i danas, bolji prostor iako bi i danas izostao prefiks megaspektakla pa bi se i posljedično manje ljudi uputilo na prebliski izlet u Lisinski i propustilo suočiti s iznimnim djelom. Školjka koncertne dvorane svojedobno je usmjerila izvedbu više na sadržaj simfonije, koja ne samo da je početkom 20. stoljeća još jednom put ispitala granice simfonijske forme, nego i otvorila novi simfonijski svijet. I danas toliko aktualan ma u koliko maloj mjeri poznavali sve njezine literarne i glazbene elemente – od kršćanskog himna Veni creator spiritus do iskupljujućeg kraja Goetheova Fausta. Novi povod za izvedbu Osme simfonije Gustava Mahlera bio je, prije svega, politički višestruk.

    Slavilo se dvadeset godina neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Datumski je bila bliska (bez zlobe) i općeamerička fešta proglašenja neovisnosti od britanske kolonijalističke krune. Bile su državne himne na početku. Bilo je i navodnih i propagandom (bez uporišta u činjenicama) uvriježenih 140 godina Zagrebačke filharmonije i 310 godina slovenskog društva Academia Philharmonicorum i dakako, da se ne zaboravi – stota obljetnica Mahlerove smrti 1911. godine. Izvedba Mahlerove Osme simfonije – praizvedene godinu dana ranije u čelično-staklenoj hali Mađunaronoga izložbenog centra u Müuchenu pod autorovim vodstvom – bila je još prije četiri godine i jedna od želja pokojnog maestra Šuteja, tadašnjeg šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, kako je to napomenuo ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić pozdravljajući sve sadašnje ugledne političke goste na čelu s predsjednicima Slovenije i Hrvatske Danilom Türkom i Ivom Josipovićem. Mahlerova Osma simfonija je, uz navodno notornu Odu radosti Beethovenove Devete simfonije, himnu Europske unije, svježe postala, doduše malo teže ostvarivo, sredstvo za mađijanja elita.

    No mađijanja upotrebnom vrijednosti Simfonije nisu uspjela u potpunosti. Stoljeće stara vizija i provedba sinteze simfonijskog oblika, kantate, oratorija.., još za praizvedbe prešla tadašnje granice znanog kao što je i danas sve slušatelje uživo i u Ljubljani i Zagrebu uz sve vrline i slabosti žive, a k tome još i ozvučene izvedbe, i upitala i oduševila, Ponekad vam iz zvučnika bubne klavir na uho, ponegdje čelesta ili što drugo (nije čudo za jednu relativno kratku probu ozvučenja), lijepo se čuje mandolina postajući pravom zvijezdom. Dan za danom – u Ljubljani na prelijepom Kongersnom trgu kojemu prijeti vjetar, a potom u Zagrebu u Areni kojoj prijeti jeka i stalno zujanje klime. Više od tisuću izvođača, Slovenska i Zagrebačka filharmonija, aduti sudjelovanja mnogih slovenskih amaterskih zborova koje je na kraju skupila Martina Batič, Goranovci, Zbor Muzičke akademije, Zvjezdice... (Luka Vukšić, Jasenka Ostojić Radiković, Zdravko Šljivac). Svakako ne treba zaboraviti Christiana Knappa koji je bio asistent tom, treba li uopće reći, karizmatičnom i na svjetskoj razini politički angažiranom dirigentu Valeriju Gergijevu, koji se, stalno žureći po mnogim mjestima kugle zemaljske kao biće ex machina pojavljuje i – kreće.

    Kreće vehementno, a to, čini se, mnogoljudno izvodilačko tijelo nije očekivalo. Borba s prvim dijelom u Veni creator bez vidljivih je i čujih rezultata sabiranja, potrajala predugo. Svjestan težine zadatka i nastale situacije, Gergijev suzbija karakteristični tremolo dirigentskih ruku. Unatoč svim dobrim doprinosima stalna je bojazan da ne nastane rasap, bojazan i za raznoliki oktet vokalnih solista pred kojim su teški zadaci i u kojemu se u cjelini htijenjem ističe tenor Sergej Semiškur, izražajna altistica Mrtina Gojčeta Silić i sopranistica Sabina Cvilak, pred kraj nepravedno zaboravljena na galeriji goleme dvorane. Dvije ostale sopranistice bore se i sa sobom i sa svijetom, dok su ostali s puno angažmana nastojali pružiti korektne priloge.

    U uvijek upitnoj atmosferi ozvučenja mogu se propustiti i prelijepa violinska sola koncertnog majstora i štošta, štošta drugo. No prvorazredna gradacija koju je Gergijev znalački vodio na kraju Simfonije s odličnim zborovima otvorila je put iskupljenju. Napokon, Mahlerovu Osmu uživo se, i sa izvodilačke i slušateljske strane, toliko rijetko može iskusiti u prosječnom životnom vijeku. A kada se pometu i samo s praktične strane shvate svi politički povodi i ini drugi razlozi, nova je izvedba itekako isplatila.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 6. srpnja 2011.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...