Dojmljive glazbene vizije

Ciklus Piano fortissimo: Vrijeme u prostoru, Mia Elezović, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 25. svibnja 2011.

  • Mia Elezović

    Mlada pijanistica Mia Elezović, rođena u Zagrebu u hrvatsko-japanskoj obitelji, razvila je vrlo uspješnu i zanimljivu karijeru koja je vodila od studija i magisterija u rodnom gradu, daljeg školovanja u Beču i Frankfurtu do majstorskog usavršavanja u solističkom i komornom muziciranju kod uglednih pedagoga uz uspješne nastupe, pretežito u Njemačkoj i Hrvatskoj, ali i u Japanu, gdje je istraživala japansku suvremenu glazbu za glasovir i podučavala na sveučilištu u Kyotu i u britanskoj školi u Tokiju. Od 2007. umjetnica živi u New Yorku, gdje je u svibnju 2009. stekla magistarski naslov iz suvremene izvedbe pri Manhattan School of Music.

    Njezina posvećenost suvremenoj glazbi odrazila se i na osebujnom recitalu Vrijeme u prostoru kojim je poželjela objediniti dvije različite kulture svojih pradjedova, japanske s majčine i hrvatske s očeve strane. S mislima na japansku tragediju u kojoj se i sama našla tijekom proljetne turneje, Mia Elezović je sastavila program novih zvukova u kojem su se uz ostalo našla djela japanskih i hrvatskih autora. Prvo je predstavila dvojicu japanskih skladatelja. Shin Ichiro Ikebe (1943) suvremeni je skladatelj svjetskoga ugleda. Iz njegova opusa čuli smo dvije kraće skladbe: Toward The Voice of J. S. (nastale na inicijativu organizacije Zen-On u povodu 250. obljetnice smrti Johanna Sebastiana Bacha) i Freedom for Arirang (obrada korejske narodne pjesme Arirang u formi varijacija) nastale u povodu susreta japanskih i korejskih skladatelja 2002. godine. Yoshio Hachimura (1938-1985) u prošlom je stoljeću bio ugledni profesor i skladatelj koji je vješto spajao modalnost i avangardu, a predstavljen je dojmljivom glazbenom vizijom japanskog cvijeta higanbana (Vision of Higanbana), koji zovu i paučinastim amarilisom i koji je zbog svoje ljepote često bio nadahnuće japanskim pjesnicima i slikarima. 
    Mia Elezović
    U nastavku je izvedena skladba On a Clear Day njemačkog skladatelja Matthiasa Pintschera (1971), nadahnuta likovnim opusom američke slikarice Agnes Martin, izrađenim na japanskom papirnatom tekstilu. Taj prvi dio koncerta kulminirao je opsežnom i vrlo zahtjevnom skladbom Rudepoema Heitora Villa-Lobosa (1887-1959) posvećenom slavnom pijanistu Arthuru Rubinsteinu. To je najobimnija i u tehničkom smislu najzahtjevnija jednostavačna skladba slavnoga Brazilca, prepuna razigranih ritmova i dinamičnih promjena tempa u dvadesetak minuta trajanja. Bio je to prvi vrhunac nesvakidašnje večeri suvremene glazbe. 

    Drugi dio koncerta bio je u znaku hrvatske glazbe. Prvo je praizvedena skladba Na putu za Sion Olje Jelaske (1967). Naslov upućuje na biblijski motiv koji nosi duhovnu poruku o praizvoru života. Oblik te prve klavirske skladbe darovite skladateljice jednostavan je i prepoznatljiv krug ljudskoga života, s identičnim početkom i krajem koji privlačnom melodikom i dijatonikom asocira na skrušenu molitvu. Unutar ta dva meditativna pola razvija se život u nekoliko različitih razdoblja, koja se nevidljivo pretaču jedno u drugo, do konačnog smiraja. 

    Na kraju je, kao drugi vrhunac koncerta, izvedena Muzika za klavir i elektroniku Davorina Kempfa (1947) iz 1978. godine. Virtuoznoj živoj klavirskoj dionici uz mjestimice preparirani zvuk pridružuju se snimljene elektro-akustičke transformacije (uz asistenciju Vlatke Peljhan). Time je postignuta stereo panorama, odnosno kretanje zvuka u prostoru, što korespondira i s naslovom koncerta Vrijeme u prostoru

    Mia Elezović taj je zanimljiv novi program predstavila uz dobro došle, ali preopširne komentare naratorice Petre Lypolt (koji su se uostalom mogli i pročitati u programskoj cedulji). Odabranim skladbama posvetila se vrlo studiozno, sugestivno i tehnički besprijekorno, uz plemeniti ton kontrolirane zvučnosti i ekspresije, što je popraćeno ovacijama zadovoljne publike, koja je uz koncert na poklon dobila i simbolične japanske suvenire. 

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 5. lipnja 2011.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike