U svijetu limenih puhača

4. velikogorički brass festival, Velika Gorica, 26. – 29. travnja 2010.

  • Velikogorički brass_festival
    Već četvrtu godinu za redom u Velikoj Gorici svako se proljeće održava Brass Festival. Zahvaljujući entuzijazmu i trudu umjetničkog ravnatelja Tomislava Špoljara, Festival je svake godine sve zanimljiviji i programski bogatiji. Ove je godine održan od 26. do 29. travnja na različitim lokacijama: u dvorani Gorica, u domu kulture Galženica i u Crkvi bl. Alojzija Stepinca.

    Anthony PlogUz brojne skladatelje – od Davora Bobića, preko Bernarda Krola, Nina Rote, Erica Ewazena, Henrija Tomasija, Samuela Barbera i drugih, do Bacha, Telemanna, Leopolda Mozarta i Michaela Haydna – središnja skladateljska ličnost ovogodišnjeg Festivala bio je američki trubač, skladatelj i dirigent Anthony Plog. Njegova su se djela, poput svojevrsnog lajtmotiva, provlačila svim koncertima Festivala. Prvoga je dana, 26. travnja, izveden njegov Koncert za dvije trube i orkestar (trubači su bili Petar Obradović i Marin Zokić), a 27. travnja na programu su se našle Tri minijature za rog i klavir u izvedbi Hrvoja Pintarića na rogu i Tamare Jurkić-Sviben za glasovirom te Tri minijature za flautu i klavir u izvedbi flautistice Ane Butković i pijanistice Tamare Jurkić-Sviben. U srijedu, 28. travnja, svirane su Plogove Četiri teme nadahnute slikama Edvarda Muncha u izvedbi Amerikanca Nathaniela Mayfielda na baroknoj trubi i Edmunda Andlera-Borića za orguljama. Posljednjeg dana Festivala, u četvrtak 29. travnja, trubač Pasi Pirinen iz Finske i pijanistica Tamara Jurkić-Sviben izveli su i njegovu Sonatu za trubu i klavir. Sam Anthony Plog prisustvovao je izvedbama svojih djela, od kojih su neka, poput Tri minijature za flautu i klavir i Sonate za trubu i klavir, tom prilikom bila prvi puta izvedena u Europi.
    Simfonijski orestar Hrvatske radiotelevizije i maestro Mladen Tarbuk, arhivska fotografija
    Već sama činjenica da je Plog bio u Velikoj Gorici, kao i eminentni izvođači privukli su brojnu publiku. Publika je bila brojna i na prvom koncertu – koncertu otvaranja Festivala. Koncert koji je održan 26. travnja zamišljen je megalomanski i minimalistički u isto vrijeme. Megalomanski zato što je na njemu sudjelovao smanjeni sastav Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem dirigenta Mladena Tarbuka. Megalomanski i zato što je jedan od solista bio cijenjeni hornist Radovan Vlatković. No minimalistički zato što su dva relativno kratka djela Davora Bobića i jedno Plogovo jedva zadovoljavali kriterij trajanja cjelovečernjeg programa. Program od otprilike sat vremena (nešto su ga produžili uvodni govori) nije čak ni zahtijevao pauzu, pa se, barem što se trajanja tiče, doimao prilično šturo s obzirom na to da je njime započinjao jedan važan (a za Veliku Goricu prevažan) glazbeni događaj.

    Dario TeskeraNo trajanje koncerta, naravno, nije kriterij kvalitete. Prvo djelo na programu bio je Koncert za trublju i gudače Davora Bobića. Relativno novo djelo, s obzirom da je praizvedeno na prvi dan proljeća ove godine. I tada ga je, kao i na Brass Festivalu u Velikoj Gorici, svirao trubač Dario Teskera kojemu je Koncert i posvećen. Brojne mijene koje nudi Bobićev Koncert za trublju i gudače bile su tehnički dobro odrađene. Doduše, ne mogu reći da me je izvedba oduševila, ali bila je to dobra, uredno odsvirana glazba. Gudački korpus Simfonijskog orkestra HRT-a, koji je za ovu priliku smanjen jer dvorana Gorica ipak ne može primiti puni broj orkestralnih izvođača, također je pozorno slijedio ruku maestra Mladena Tarbuka. S veseljem sam primijetila da su veliki dio orkestralnih glazbenika činili relativno mladi ljudi. To je trebalo značiti da će izvedbu ispuniti svojevrsni entuzijazam i žar, a ne samo uredno odsvirane note. No krajnji rezultat bio je negdje na pola puta: note su u svakome slučaju uredno odsvirane, a osjećala se i potreba za muziciranjem. No nešto je zaustavljalo tu potrebu (ne mogu sa sigurnošću reći što). Kao da je proživljavanje glazbe kroz izvedbu krenulo, a zatim opet zastalo, pa je do slušatelja uspio doprijeti samo jedan njegov dio.

    Druga je priča, međutim, bila sa sljedećom skladbom Davora Bobića, Konzertstückom za rog, gudače i zvona. Ovu, danas dvanaest godina staru kompoziciju (nastala je 1998 godine), izveo je kao solist za rogom, Radovan Vlatković. Inače poznat kao veliki glazbenik ali i kao veliki muzikant u pozitivnom smislu, Vlatković je zapravo pokazao kako treba izvoditi Bobićeva djela – i ne samo njih, nego glazbu općenito. Tehničko savršenstvo je preduvjet (pa čak i nije uvijek) za prepuštanje glazbi. Vlatković upravo tako svira: doživljava i proživljava glazbu iznutra i izvana i nije mu bitno kako to izgleda na pozornici (naime, za razliku od Teskere, Vlatković je, neuobičajeno za solista, svirao svoju dionicu iz nota, a ne napamet). Osim toga, njegov je ton na rogu topao i bogat, a prsti su mu neumoljivo okretni. Različite boje koje je Bobić nudio spajajući rog, gudače i zvona, zahvaljujući takvoj izvedbi, izbile su u prvi plan. No hornist iz toga nije radio veliku filozofiju: čini mi se da je njegova tajna upravo jednostavnost pristupa.

    Radovan VlatkovićTo se čulo i kada je odsvirao dodatak, stavak Zov zvijezda iz skladbe Od kanjona do zvijezda Oliviera Messiaena. To iznimno zahtjevno djelo, skladano za rog solo, odsvirano je kao da se radi o dječjoj igri. Dapače, Vlatković je imao potrebu objasniti što svira, pa se činilo da dodatku pristupa pomalo edukativno. No cijeli niz tehničkih pojedinosti jasno su se čule, a čula se i skladateljevo nastojanje da zov roga prodre u svemir, među zvijezde. Vlatković je, naime, svirao upravo tako.

    Nakon zvjezdanog nastupa Radovana Vlatkovića očekivala bi se, i bila bi logična pauza, no zbog kratkoće programa nje nije bilo. Tako da su na pozornicu odmah stupili trubači Petar Obradović i Marin Zlokić koji su izveli Koncert za dvije trube i orkestar Anthonyja Ploga. To Plogovo djelo bilo je na putu Bobićevih: također prepuno boja i možda žanrovski nešto lakše i usmjereno prema populizmu, ono je ipak zahtijevalo punu koncentraciju i izvođača i publike. Zanimljivo je da je Dvostruki koncert, koji je izveden posljednji te večeri bio i snimljen 2006. godine (sa solistima iz Berlinske filharmonije, Tamasem Valenczeijem i Gaborom Tarkovijem, i pod ravnanjem samog skladatelja). Na žalost, ta snimka do danas nije ugledala svjetlo dana. Međutim, djelo je čula velikogorička publika u izvedbi Obradovića i Zlokića koji su se nadopunjavali igrajući se Plogovim notnim tekstom. No učinilo mi se da su u glazbi još više uživali orkestralni glazbenici koji su ih pratili. Svejedno, djelo je tako pitko pisano da je odmah osvojilo publiku. Što se mene tiče, bilo mi je žao što, nakon skladateljevog izlaska na pozornicu, Tarbuk nije za dodatak odlučio ponoviti jedan od stavaka Plogovog Koncerta. Jer, ovo je bila jedinstvena prilika čuti ga, a i vidjeti skladatelja.

    Nakon ovog koncerta, Brass Festival odvijao se prema predviđenom programu. Četiri dana uživanja u poznatim, ali i rijetkim djelima pisanim za limene puhačke instrumente punila su koncertne prostore Velike Gorice. Hoće li, s obzirom na najavu umjetničkog voditelja da će i sljedeće godine gostovati jedan istaknuti trubač, Allen Vizzutti, te prostorije postati pretijesne za tako veliki događaj kao što je Brass Festival? Ne znam, ali nadam se da će Festival ostati u Gorici – ne radi oduzimanja koncertnog primata velikom Zagrebu (što je nemoguće), nego radi kulturnog i umjetničkog širenja glazbe iz jednog koncertnog središta na njih više. Barem u njegovu okolicu.

    © Irena Paulus, KULISA.eu, 4. svibnja 2010.

Piše:

Irena
Paulus

kritike