Melem za dušu ljubitelja opere

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić

  • Luis Chapa (Maurizio, conte di Sassonia) i Vedrana Šimić (Adriana Lecouvreur); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Dražen Šokčević
    Konačno smo uživali u opernoj premijeri! Prepustili smo se glazbi i njezinom scenskom uprizorenju i sve što smo čuli i vidjeli bilo je osmišljeno i odlično realizirano. Dogodilo se to u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci na izvedbama premijerno postavljene opere Adriana Lecouvreur Francesca Cilee. Ne treba iznenaditi da se to dogodilo upravo u Rijeci, jer je njezina bogata operna tradicija najdulja u Hrvatskoj, a sposobnost kvalitetnog tumačenja talijanskog repertoara zacijelo najautentičnija. I sve su to ostvarili domaći, hrvatski umjetnici! U dvostrukoj podjeli uloga bilo je samo dvoje gostiju, više zbog toga što su bili potrebni kao alternacije jer se opera izvodi nekoliko večeri zaredom.

    Dugogodišnji sistematičan i predan rad s riječkim opernim orkestrom, koji se redovito brusi i izvedbama simfonijske glazbe – što je zasluga dirigentice i intendantice Nade Matošević – daje sve bolje rezultate i dometi su sve veći. Ne samo da je taj ansambl najbolji operni orkestar u zemlji nego sve uspjelije konkurira simfonijskima. Ujednačena je zvuka, s kvalitetnim dionicama, tehnički dotjeran i potpuno spreman slijediti dirigentske želje. A Maestra Matošević ih sve više i opravdano ima, pogotovo kad je pred njom takva specifična partitura, veristička ali istodobno profinjena, u treperavom izmjenjivanju provala strasti s elementima humora. A i ta strast nema elemente grubosti, izljevi ljubavi su zanosni ali ipak na stanovit način zatomljeni, a izljevi ljubomore snažni ali vrlo daleko od npr. one u Cavalleriji, a da ne govorimo o Pagliaccima.
    Ivanica Lovrić (Mad.lla Dangeville), Sergej Kiselev (L`abate di Chazeuil), Vanja Zelčić (Mad.lla Jouvenot), Mirella Toić (Adriana Lecouvreur), Marko Fortunato (Poisson), Dario Bercich (Quinault), Robert Kolar (Michonnet), Siniša Štork (Il Principe di Bouillon), članovi zbora; HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Dražen Šokčević
    Prva pohvala koju je Cilea dobio – a bilo je to za prvu operu Gina – bila je za „toplinu duha i visoku skladateljsku inteligenciju“. Nada Matošević s visokom je dirigentskom inteligencijom postigla tu toplinu duha. Ustrajavajući na bogatstvu dinamike vođena urođenom muzikalnošću istaknula je ljepotu melodike. Ona je jednostavno izvirala iz svirke orkestra i iz pjevanja solista. Osjetili su je svi sudjelujući glazbenici i prema vlastitom senzibilitetu bili bliže ili dalje u ostvarenju te zamisli. To jest bio verizam u spontanosti i iskrenosti ali verizam u kojemu ima lijepih piana u pjevanju i u sviranju, verizam u kojemu orkestar i u trenucima najveće zvučnosti nije pokrio pjevače. Jednom riječi, muziciralo se, doista se lijepo muziciralo, a to je primarno kod svake prezentacije glazbenog djela.

    Davor Lešić (Maurizio, conte di Sassonia) i Kristina Kolar (La Principessa di Bouillon); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Dražen ŠokčevićU takvom ozračju ne bi se moglo ni zamisliti scensko uprizorenje koje ne bi slijedilo glazbenu nit. Već je u viđenju Gioconde redatelj Ozren Prohić iskazao afinitet prema partiturama zrele talijanske romantike koja već klizi prema verizmu. I kao što je u Ponchiellijevoj operi postigao atmosferu grada na laguni ne samo njegovih blistavih fasada nego i tamnih vlažnih prostora u kojima vreba nož, tako je u Adriani uspio stvoriti ugođaj baroknog Pariza ranog 18. stoljeća s dominantnom figurom velike umjetnice i slavnog vojskovođe oko kojih se isprepliće šarolika galerija likova, od ljubomorne aristokratkinje, preko postarijeg i dobroćudnog neke vrsti upravitelja scene, opata koji se ulizuje velikima i taštog kneza do glumaca u manjim ulogama, koji su tako sjajno otpjevali svoje kvartete s primjesom vrckavog glazbenog i scenskog humora. Prohić je sustavno vodio likove, razradio njihove međusobne odnose (čemu se u nekim današnjim tzv. modernim režijama ne pridaje baš velika pozornost), nije mu padalo na pamet da ih postavi u nemoguće situacije nego im je stvarajući prostor otvarao mogućnost da se izraze. Nije ih sputavao nego oslobađao suptilno ih upućujući da slijede njegovu osnovnu ideju vodilju. Zato i jest nastala osmišljena predstava. Uvjereni u ono što rade pjevači su iz sebe izvlačili maksimum u pjevačkom i scenskom izrazu. Razvidno je bilo da se dobro osjećaju pa su s pomnjom i radošću gradili svoje likove, bili oni velike, srednje ili manje duljine. I rezultat naravno, nije mogao izostati.

    Scenograf Dalibor Laginja s krasnim i jednostavnim a tako funkcionalnim rješenjima (posebno izvanredno korištenje rotirajuće pozornice u drugome činu), sa srebrno sivim zidnim plohama koje su tako dobro dočaravale vanjski sjaj i unutarnju tamu nekog vremenski dalekog ali idejno ipak bliskog svijeta. Nekoliko stolaca, okrugao krevet i onaj crveni baršunasti kazališni zastor s pozlatom na dnu, u prvom i četvrtom činu koji su činili okvir opere, bili su ne samo dovoljni nego i vrlo djelotvorni. Sve je bilo tu, nenametljivo ali vrlo prisutno. I kostimografkinja Irena Sušac mogla se razmahati svojim maštovitim kostimima koji su tako dobro pristajali likovima u njihovim pojedinim životnim situacijama. Prekrasan raskošan Adrianin kostim u prvome činu, istodobno sklad u kroju i kontrast u bojama kostima Maurizija i Principesse, uniformni efektni bijeli kostimi zbora kao svojevrsne kulise događanja, živopisni kostimi glumaca, osmišljene frizure glavnih likova i duhovite perike epizodista, sve se to šarenilo uklapalo u viziju kazališta u kazalištu, pozornice života i pozornice scene, i završavalo u svojevrsno optimističkoj čistoći bijele Adrianine spavaćice na kraju. Osvjetljeno je bilo majstorskom rukom Zorana Mihanovića i razigrano radom suradnice za scenski pokret Maje Marjančić. Nadasve korektan bio je nevelik udio zbora (zborovođa Igor Vlajnić), a ako baš moramo tražiti slabiju točku predstave onda je to plesni divertissement, iako je i on bio smisleno zamišljen.

    Luis Chapa (Maurizio, conte di Sassonia) i Vedrana Šimić (Adriana Lecouvreur); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Dražen ŠokčevićA pjevači – jer konačni dojam ipak daju oni – su bili odreda kvalitetni, i mnogo više od toga. U središtu pozornosti bila je Vedrana Šimić u punom sjaju svoga prekrasnog lirico-spinto soprana. Premda nitko od prisutnih nije mogao čuti mladu Zinku Kunc, spontano se nametnula pomisao da je vjerojatno tako zvučala na početku karijere. Divna boja, ujednačenost, spoj najplemenitijeg metala i najmekšeg baršuna, prirodne bogate dubine dramskog soprana, čvrstoća srednjih položaja, mekoća i sjaj visokog registra, naglašena muzikalnost, prelijepa piana – ama baš sve je u njezinom vokalnom potencijalu najviše kvalitete, s najvećim obećanjima. Dodajmo tome lijepu figuru i pametnu igru, neku iskrenost i neposrednost (kakva bi divna Maddalena u Andrei Chenieru mogla biti!) te strastveno predanje glazbi i liku. Vedrana Šimić je golem potencijal, neprocjenjiv dragulj, i trebalo bi joj omogućiti dalji razvoj.

    Riječka primadona Mirella Toić vrlo je pametno parirala pojavi mlade umjetnice. Potpuno je iskoristila svoje najjače adute: muzikalnost, zrelost i snagu u izrazu. Njezinu Adrianu (kao i povijesnu heroinu) krasi lijep glas, fraziranje, bogatstvo nijansiranja, pogled, pokret, pa i određen umor od života. Posve je razvidno da je potpuno ušla u lik i prikazala ga iskustvom žene koja je, kao i povijesna junakinja, život vezala uz scenu. Tako su obje interpretkinje, svaka na svoj način, uspješno donijele vrlo zanimljiv i za interpretaciju nadasve zahvalan lik velike francuske tragetkinje.
    Robert Kolar (Michonnet), Marko Fortunato (Poisson), Vanja Zelčić (Mad.lla Jouvenot), Dario Bercich (Quinault), Ivanica Lovrić (Mad.lla Dangeville), Mirella Toić (Adriana Lecouvreur); HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Dražen Šokčević
    Različiti su bili i interpreti Maurizija i Principesse. Dok je gost, meksički tenor Luis Chapa bio više orijentiran na vanjski nastup uspješnog francuskog maršala, riječki prvak Davor Lešić interpretirao je Maurizija. Chapa je uglavnom pjevao u forteu, što je pristajalo u trećemu činu, ali pomalo smetalo u prva dva. Tek je u četvrtom činu omekšao pjevanje i upotrebljavao piana pa je bio dojmljiviji. Lešić je, pak, muzicirao svojim lijepim glasom, njegove su fraze bile u bogatijoj dinamici, djelovale su zaobljenije i izražajnije, pa je i dobio aplauz nakon arije u prvome činu. Obje su Principesse bile jednako scenski djelotvorne i pjevački superiorne. Riječka prvakinja Kristina Kolar osvajala je ljepotom i mekoćom tona, sjajnim visinama i izrazitom muzikalnošću, a slovenska gošća Monika Bohinec dramskom snagom i bogatim dubinama. Pravo otkriće bio je Robert Kolar kao Michonnet. Kolar je postigao punu umjetničku zrelost i dao potpuno zaokruženu kreaciju. Iz njega je isijavala dobrota, plemenitost u tonu i u nastupu. Vrlo dobri, izvrsno okarakterizirani pjevanjem i glumom bili su Sergej Kiselev kao L' abate di Chazeuil i Siniša Štork u ulozi Principea di Bouillona. Vanja Zelčić i Ivanica Lovrić u ulogama Mad.lla Jouvenot i Dangeville lijep su potencijal mladih snaga. Pridružuju im se Dario Bercich (Quinault), Marko Fortunato (Poisson), Ivica Žunić (Majordomo) i Nataša Ožura (Sobarica).

    Ukratko, odlična, nadahnuta predstava bez slabe točke, melem za dušu ljubitelja opere! Ponos hrvatske operne reprodukcije!

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 16. ožujka 2010.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike